Odlučila sam da veći dio svoje stranice posvetim muzici. Jer to je ipak nešto što igra veliku ulogu u mom životu. Teško mi je zamisliti život bez muzike. Sad ne znam da li ovo sve nekoga zanima, ali nema veze. To je neki dio mene i zbog toga ću opširno pisati o tome.
Uvijek sam imala smisla za muziku. Ne kažem da sam bila neko muzičko čudo, ali kao djevojčica od jedno 5 do 12 godina sam znala pravo lijepo pjevati i često sam to i radila. I “teške” pjesme sam pjevala s’ lahkoćom. U školi sam imala najbolje ocjene iz muzičkog: samo petice. Uvijek sam bila ta koja nikad nije pravila greške i koju je nastavnica ne znam ni sama koliko puta izvela pred razred da pokaže ostalima kako treba nešto odpjevati. Tako isto je bilo kad smo učili neke vrste plesa. Što se tiče ovog predmeta (u stvari svih predmeta) sam uvijek bila primjer za sve ostale, od kojih sam daleko odudarala i koji mi nisu predstavljali ni najmanju konkurenciju. Sjećam se koliko sam se samo puta iznervirala na času muzičkog, jer niko nije pjevao da ne zabrlja tonove osim mene i nastavnice. Uvijek me je hvalila. Svaki pogrešni ton od drugih sam teško podnosila. Koliko god puta sam pokušala da drugima pomognem, nije vrijedilo. Nikad nisam mogla da shvatim kako ostali totalno nisu imali nikakav osjećaj za bilo kakav ritam, da ne pominjem sluh. Pa kako nisu mogli čuti razliku između kako neka pjesma ide, a kako su je oni pjevali? Kao da uopšte nisu ni slušali. Vjerovatno je to i bio problem. Kako ćeš nešto odpjevati ako prvo ne saslušaš kako treba? A slušanje svakako nije najjača ljudska osobina. Ovo vrijeme u osnovnoj školi, mi je vjerovatno bilo najsretnije vrijeme u životu. Bezbrižno djetinstvo, mada nikad nije bilo bezbrižno, ali jeste koliko toliko.
Zaboravih napomenuti da sam kao djevojčica od 7-10 godina uvijek rado pisala tekstove i muziku i uz to izmišljala plesove i pravila čitave nastupe. Nekako sam jedva uspjela skupiti nekoliko curica u jednu grupu. Satima sam njima objašnjavala pjesme, pokušavala ih naučiti da pjevaju i plešu. Imale smo nekoliko mjesta gdje smo vježbale. Koju sam samo energiju uložila u to… ali nikad, nikad, nije išlo kako sam htijela. Jer su ostale djevojčice bile manje zainteresovane od mene i nikako nisu mogle da nauče kad koja treba da počne pjevati i plesati, tako da se sve fino uklopi. Nerviralo me je veoma i po sto puta sam ih znala natjerati da počnemo iz početka. Vjerovatno sam njima bila naporna hihi, sa svojim idejama, sa svojom kritikom i uvijek vodećom ulogom. Još uvijek se sa osmijeom prisjetim nekih pjesmca pa čak i čitavih koerografija. Sad to sve izgleda smiješno i glupo, mada nije ništa lošije od tekstova u pjesmama koje se danas dan slušaju. (tipa turbo-folk) Da sam sa tim nastavila bi od toga nešto moglo biti.
Nakon što me je snašla ova bolest, se nešto u meni od jednom promijenilo. Ne znam ni ja sad tačno reći šta, uglavnom sam prestala pjevati, jednostavno više nije išlo. To naravno ima i neke veze sa tim što sam poslije zadnje operacije imala problema sa glasnim žicama i sa disanjem i što mi nije bilo ni do čeg. Ipak je to bila stvarno previše teška i komplikovana operacija na jako kritičnom mjestu. I danas dan još uvijek osjetim posljedice i tako će uvijek biti. Ali to što ne pjevam nije samo zbog toga. Ima tu i psihičkih razloga. Vjerovatno ne želim pjevati, jer sam navikla da kad se nečim bavim, da to uvijek bude sve perfektno bez ikakvih grešaka i da imam 100% kontrolu nad tim, što je sad nemoguće? Uzmimo za primjer holandski jezik. Nisam htijela riječ progovoriti, sve dok ga nisam naučila perfektno. Jednostavno sam takva osoba. Bilo kako bilo, ne bavim se više pjevanjem, a to je ipak šteta. Možda se u budućnosti nešto promijeni, ko će znati. Sasvim je moguće da će nekad doći to vrijeme… a i da neće. Najradije bi pjevala, a da me niko ne čuje.
Pored pjevanja sam i svirala sintisajzer. Roditelju su mi kupili Casio kad sam imala jedno šest-sedam godina, nakon što sam to vidjela kod amidžišne. Često sam uzimala taj instrument i u početku sam pritiskala sve redom tipku po tipku, sa lijeva na desno pa opet sa desna na lijevo i tako dalje. To sam stalno ponavljala jedno vrijeme, čudno a? Kao da sam htijela da zapamtim na kojem mjestu se nalazi koji zvuk i da to sebi utuvim u glavu i dobijem osjećaj za to.
Ubrzo sam počela svirati kojekakve poznate melodije. Sad ću pokušati opisati kako je to išlo. Nakon slušanja neke pjesme sam sjedala pred sintisajzer. Prvo što sam tražila je početni ton. U većini slučajeva sam ga potrefila iz prve. Ostatak pjesme sam jednostavno svirala iz prve i to skoro bez ikakvih grešaka. Nisu mi trebale nikakve note. Jedno vrijeme sam počela učiti note, ali za to nisam nikad imala strpljenja. Jer iako je ispred mene bio nei papir sa notama, ja sam svirala na osnovu sluha. Drugi su uvijek mislili da kad sviram gledam u note, čak i nastavnica, dok nisam rekla i odustala.
Isto sam imala veliku želju naučiti svirati neke akorde i preći na klavir. Ali to nikad nisam uspjela postići, zbog toga što mi to funkcija ruku nije dozvoljavala nakon moje zadnje operacije. Zdravlje mi se pogoršalo tako da sam se morala pomiriti sa tim da nikad neću moći svirati klavir, čak ni najosnovnije akorde. Ipak još uvijek negdje duboko u sebi vjerujem da će to nekad moći i nisam izgubila nadu, kao što sam sa gitarom. O tome ću kasnije napisati više. Jedno duže vrijeme sam pravo zbog ovoga patila. Čak kad vidim muzičare preko tv-a ili Youtube-a, sam svaki put pravila poređenje sa svojim sposobnostima, što me uvijek jako, jako znalo rastužiti. Jedno vrijeme sam pravo patila zbog ovog.
Dok jednog dana negdje u septembru ili novembru 2009e godine nisam odlučila ipak nešto pokušati. Nekoliko puta sam uzela ponovo sintisajzer, koji je bio pod prašinom, da vidim da li će ići išta bolje. Prije toga sam za internetom provela par sati tražeći korisne i razumljive informacije o muzičkoj teoriji, koja mi je na početku izgedala teška i komplikovana. Ali šta tu može biti toliko teško, da ja ne mogu razumjeti, a toliki dio ostalog svijeta može? Korak po korak sam se bacila na čitanje sadržaja (živjela Wikipedia!) dok nisam uvidila da nije ama baš ni trunke teško. Pa muzika nije ništa drugo osim najjednostavnija matematika. Određeni razmaci između tonova, određene strukture i intervali. Što se tiče teorije sam naučila dovoljno. Od muzike koju volim sam sama izganjala na koji način bi je ja najlakše mogla svirati, što me je opet koštalo vremena i vremena. U glavi sam tačno znala kako, šta, kad, ali problem je bio u samom sviranju, u rukama. Naravno opet nije išlo kako sam željela da ide i opet sam se razočarala. Ali nisam odustala. Pokušala ponovo. Opet i opet. I opet. Dok od jednom nije po malo krenulo. Prije godinu dana sam sa lijevom rukom jedva mogla pritisnuti dvije tipke za isto vrijeme. Sad mogu tri, što je dobar početak uzeći u obzir da se mnogobrojni akordi sastoje od tri tona.
Samo do tada su mi samo za sviranje melodije bile potrebne obadvije ruke. I to nisam mogla koristiti sve prste. Sad je valjalo naučiti svirati samo desnom rukom i to je me opet koštalo vremena i vremena. Ali eto sad ide polahko. Fali mi još mnogo snage, ali najbitnije je da može! Prije godinu dana nije išlo nikako. Nakon vježabanja sam uspjela nedavno pjesmu polahko svirati sa obije ruke. Naravno sa puno grešaka. Kako je to nekako grozno kad te vlastito tijelo ne sluša, kad zbog toga praviš glupe greške, dok u glavi, u fantaziji, znaš prelijepo svirati. Da ti je dalje, probati nešto novo, ali neće tako brzo. Tako mi nije samo sa muzikom, nego i sa svačim. Stalno me prati osjećaj da vrijeme leti. Da sav svijet živi brže od mene, da nigdje ne zastaje, a da ja mnogo, mnogo toga, moram propustiti. Imam osjećaj da zbog zdravstvenih problema propuštam svu svoju mladost, što nekad zna biti strašno.
Ali eto probat’ ću bar jednom sedmično vježbati. Nadam se da će ići bolje. Ima ljudi koji bi sad odma rekli da je to glupost, jer da bi se solidno svirao klavir je potrebno godinama vježbati. Čak i kad nemaš nikakvih fizičkih problema i od malih nogu vjebaš, nije lahko. Tako je. I znam ja dobro da od ovoga ne trebam sad nešto mnogo očekivati. Ali ipak mislim da čovjek sve mora učiniti kako bi ostvario svoje snove, čak i kada je siguran da neće uspjeti. Slona kao malog zavežu za nogu konopcom uz drvo. Kad odraste mu je dovoljno staviti konopac oko noge i neće se maći sa mjesta. Jer je navikao da ne može pobjeći i nikad više to i ne pokušaje. Čovjek za razliku od slona treba verovati da ništa nije ne moguće i da čuda postoje. Jer ako čovjek nema vjeru, onda je gotov. Bolje neka odma baci svoj život.
Da se vratim na gitaru. To mi je uvijek bila velika želja – svirati gitaru i ono baš rasturati. A i violinu. Ne znam šta bi radije. Ali neće nikad moći, jer je neke stvari teško naučiti i za zdravu osobu. Znam da mi je brat imao problema sa nekim pjesmama dok je učio svirati. Usput sam eto i objasnila zašto mi header (slika iznad na mojoj stranici sa gitarom koja gori) izgleda ovako. Činilo mi se kao lijep simbol pa sam tako napravila.
U jednom filmu (August Rush) sam btw. vidjela dječaka koji je na poseban, vjerovatno lakši način svirao akustičnu gitaru. Tako je bar meni izgledalo. Nisam vjerovala da se na takav način sa gitarom uopšte mogu proizvoditi zvukovi kao u filmu, pogotovo zato što se u filmu događaju stvari za koje bi se moglo reći da su nemoguće. Radi se o dječaku koji ne poznaje svoje roditelje. Oba roditelja su ogromni muzički talenti, ali mali ima nevjerovatno dobar sluh. Sve što čuje njemu zvuči kao muzika. Kad prvi put vidi gitaru, on je odma namjesti, i žice i sve i odma nešto osvira, iako se nikad prije nije susretao sa njom. Ta scena mi je baš izgledala super. Film je nešto podsjeća i na Njemačku knjigu Schlafes Bruder. Ima mnogo sličnosti koje se mogu povezati. Ali dobro, ne vjerujem da neko zna o čemu ja pričam, tako da neću skretati sa teme. Da skratim priču: našla sam na Youtube taj fragment iz filma i ovdje to možete pogledati. A ispod sam stavila video od nekog ko je ovo u stvarnosti ponovio. Ja mislim da vrijedi pogledati. Mada to opet nije kao kad gitaru sviraš ’’normalno’’ i nebi rekla da je uopšte moguće na električnoj.
Da se opet vratimo u sadašnjost. U zadnje vrijeme sam više počela slušati muziku. Pogotovo zadnje dvije godine. Interesantno je osjetiti šta muzika sve može učiniti. Kad završim srednju školu, ću dobro razmisliti o tome kako ću više vremena posvetiti ovome. Ne samo slušanju, nego možda čak i komponovanju. Osjećam potrebu da napravim nešto novo, nešto što govori više od riječi i što će ostati kad mene više ne bude bilo. Do tada slušam i slušam i po malo sviram. A na ovdje na stranici ću pokušati podijeliti sa svijetom ono što mi se sviđa. Have fun!
Ps. Haha, evo naletih na još jednog malog što je osvirao ubrzano. Baš je evil.:)